Osvrt na djelo "Sva imena jedne Liv", autor Jasna Jeremić
Sva imena jedne Liv", autor Jasna Jeremić Jasna Jeremić Prije nego krenem sa osvrtom na djelo "Sva imena jedne Liv" moram da napišem kako su Jasnine knjige našle put do mene. Da, zaista put, jer su u moje ruke stigle na magičan način. Jasna i ja smo prijatelji na fb već dugo, ali nikada nismo stupile u neki blizak kontakt. I desila se magija, a ta magija je Lara Čolanović, kći pokojnog Voje Čolanovića. Mnogi koji me znaju iz književnih grupa znaju da sam bila sa Larom bliska i da mi je njen odlazak teško pao. Ne pričam o tome mnogo, ali i dan danas iščitavam naše poruke i često mislim na nju i znam da se takve osobe rijetko rađaju, da ovo nebo obasjaju i ostave dubok trag. Uglavnom kao se to zbilo, na nekom postu objavljenom u spomen Lari, napisala sam da mi mnogo nedostaje kao i mnogima, ali da mi je teško palo što je jako malo ljudi bilo na njenoj sahrani. Jasna je pročitala komentar i znajući, pošto sam ja u par navrata napisala da bih željala da pročitam njene knjige, ali nikako zbog obaveza da stignem da odem da ih kupim, poslala mi je poruku koja me rasplakala i učinila mnogo srećnom u isti mah. Knjige koje su bile namjenjene Lari i koje joj je ona poslala, ali su vraćene jer je Lara tada već bila u bolnici, Jasna je pitala mene da li ih želim!!!? Kada sam čitala poruku, imala sam osjećaja da je Lara tu i sama pomisao da ću dobiti knjige na kojima stoji posveta upućena nioj, znala sam da je njenih ruku djelo. Znam da Lara negdje postoji i dalje, jer sve ostalo ne bi imalo smisao. Hvala tebi Jasna na ovom poklonu, mnogo mi je značio. Zato i vjerujem u magiju, vjerujem u tvoje nestvarne priče ! - Magija! Da, slobodno mogu da upotrijebim tu jednu riječ da opišem ovu Jasninu zbirku priča. Magija obično zbunjuje, dovodi um u neke svjetove van granica realnog, stvarnost se kupa u moru neobjašnjivih dešavanja, ostajemo zatečeni, začuđeni, zadivljeni. Tjera nas da uđemo u sebe same, da u dubini svoga bića nađemo sve zaboravljene bajke i da se zapitamo, pa, da li su to samo bajke ili smo tako mali, da izvan ovog našeg skučenog svijeta gdje je sve jasno, ne vidimo to parčence irealnog, koje je puno šarenila, boja, ali i bola. Prva priča "Papirne suze" je jedna vrsta po meni otkrovenja za sve ostale priče. Suze ispisane u svim ostalim pričama, suze Nadice, Klare, En, Iris, Šošane, Artija, Avet- žene...svi ti papirni biseri utkani u jednu, jedinstvenu Liv. ⚘️ " Liv će izgleda trepnuti! Naposletku stigoše, sve do jedne, nošene uraganima zgužvanih loptica papira. Papirne suze vratiše se zelenoj rečnoj matici pre nego što trepnu crvenokosa samozvana Liv." ⚘️ Tako Liv počinje putem papirnih suznih loptica u priči " Tragač" da udahnjuje život Jolandi. ⚘️ " Ne uživa ona u ovome toliko, jer ovoga puta nikoga nema da vidi ova čudesa. Taština je njena spavaćica, a i dnevna odora. Mora neko da se divi, plješće, kliče na svaki ubod bodežom, zapanjeno uzdiše nad svakim izvađenim organom..." ⚘️ Jolanda i Hana, smrt i život, duša i naličje duše. Dva vjesnika smrti, ali jedan nalazi put spoznaje da je duh iznad tijela, da ovaj život i ovo tijelo koje nosimo poput odijela ne znači ništa, naspram širine duše koja je vječna. ⚘️" Poseban, osvešćen, svetlucav duh. Mada...Osetih ga skoro sasvim blizu u jednom trenu, samo jednom trenutku. Dovoljno mi je za večnost." ⚘️ Priča " Odsjaj", Kloi i Fiona. Kloi mala radoznala rođaka, mala istraživačica, željna igre, njena potreba da uroni u nestvarni, šareni, šljokičasti svijet svog donekle starijeg ideala, Fione razbija se kao slagalica koju će jednoga dana samo sama da složi. Kloi sa svojom širokom dušom koja ne poznaje granice i Fiona sa svojim opsesivno- kompulzivnim poremećajem, sudar dva različita svijeta, u kojem duša dobija bitku. Fiona koja će tragično da završi i Kloi koja će sama da nađe svoje mjesto pod obojenim nebom. ⚘️ " Pozdravivši prisutne brucoše, sela je po običaju nakratko da izvadi potreban materijal za taj čas. Iz torbe slučajno ispade na pod ceduljica sa koje se smešilo zeleno " STVORI SVOJ PROSTOR." Dvadestpetogodišnja Kloi nasmejala se papirnoj vrištećoj uspomeni i promrmljala sebi u bradu: "Hoću, Fiona, hoću, i podeliću ga sa drugima. Ali, da, nikad više bez pitanja".⚘️ Jasna piše iz dubine duše, sve njene priče su toliko pune emocija i koliko god djelovale nestvarno u biti možemo lako da se pronađemo u njima, ako odlučimo da istražimo sami sebe. Da zaronimo u središte svoga bivstva, u tu užarenu loptu, koja samo naizgled ima hladan sjaj, a u suštini nas tjera da se preispitamo, da ne ostavljamo stvari nedorečene, jer neznanje o svojoj suštini nije ključ za budućnost. Dvije priče koje su me digle do samoga neba i jedan dobar dio ostah u tim neslućenim zvjezdanim visinama, su: " Klara i zeleni" i " Jedna obična noć gospođice En" O kojoj prvo, može o En, jer Klara je malo prevagnula na mom tasu. En i čarolija pisane riječi, papirne staze koje našu maštu dovode van granica ovoga poznatog i uvlače nas u neke daleke, čudesne svjetove, gdje šetamo zajedno sa svim tim imaginarnim junacima, poistovjećujemo se sa njima, udišemo taj duh prošlih, budućih vremena, letimo daleko van granica ovoga svijeta. Veličanstvena ljubičasta haljina koja nije obična, to nije samo krpica koja visi u ormaru, to je haljina koja živi. Žuti kišobran, on viče, on je En. En je i biserna ogrlica... Stvari koje nas okružuju dio su naše neminovnosti, svaka od njih ima neku svoju priču, u njima su utkane naše uspomene, naši snovi, nesanice... ⚘️ " Ljubičasta haljina šušti u ormanu i ove noći. Zvecka biserna ogrlica, uporno lupkajući iznutra u poklopac stare drvene kutije za nakit. " ⚘️ ⚘️ " Stušti se pljusak vijugavih iluzija sa plafona sobe, ali i vrtoglavih ideja s njenog čela pod žutim kišobranom zaraženim nesanicom. Nameštaj osvežen procveta i olista celu sobu. I prozor prekri. En se nije više osvrtala. Neumorno je pisala. Kako bi koji papir ispisala, on bi se odvojio od stola, par sekundi lebdeo, a zatim nestao odatle i sam pronašao nove oči koje čkilje noćas iščekujući ga. Nijedan čitalac nije slučajan." ⚘️ " Klara i zeleni" Priča koju bih sada ispisla kompletnu, ali neću, treba da je sami pročitate. Ja ću samo ukratko da izlijem svoje emocije. Klara je neko ko vapi za prošlim vremenima kad smo bili osobe koje su živjele stvaran život, kad smo imali mnogo prijatelja čiji smo miris osjetili izistinski, čiju kožu smo opipali svojim jagodicama, otiske tih davnih vremena nosimo kao pečate duboko utisnute u svoje postojanje. " Zeleni" je zamislite fiksni telefon. Davni antikvitet, reći ćete, odložen negdje u neku kutiju il čak bačen. Klarin " zeleni" ima dušu i ona je ne da i po cjenu da bude ismijana u ovom "modernom svijetu " I šta radi Klara. Izlazi u park sve sa telefonom obučenim u ljubičastu rolku. Tamo naravno nailazi na začuđene poglede prolaznika, koji nisu svjesni koliko je ona iznad njihovih malih, ispraznih života, bilion godina dijeli njih od nje, Klara je osoba od krvi i mesa, njena prošlost je svjedok koliko smo izgubili pravu vezu sa realnim životom i pretvorili se u istovjetne blijede kopije, isuviše sličimo jedni na druge. ⚘️" Klara je skinula rolku i navukla cvetnu haljinu, podigla kosu u nehajni konjski rep i nacrtala osmeh negde tamo gde obično zveče sve te reči- tužne, ružne, ljupke, ulude, neophodne, gromke, prazne, elegantne, sramne, spasonosne... Reči svih boja i mirisa, zaboravljenih ukusa, svi pojavni oblici Jezika koji hranio je i sve te sprave poput ove njene tamno zelene, što ne pamti ni kako je ono zvonila, kakav je tačno bio taj zvuk " Zvrrr!" ili " Zvr- zvr! koji je predhodio svakom obedovanju, gutanju, proždiranju tih sveže ispečenih sintagmi i rečenica... Svoju ljubičastu rolku je lagano obukla telefonu." ⚘️ U parku nailazi na ismijavanje "in tinejđerki" i vlasnice pudlice obučene u crveno odjelce, kako Jasna divno kaže ⚘️" ... A u susret joj je išla malena pudlica veoma dobro obučena- u crveno pslučence, onakvo u koji neki uvlače kučiće da ne nazebu valjda, jer su hladni dani došli, pa nije pseća dlaka dovoljno topla, o, nikako!" ⚘️ Vlasnica psića koji ju je vukao ka Klarinom " ljubimcu", radoznao da otkrije tajnu ljubičaste rolke, u čemu je na kraju i uspio, tako da je fiksni ugledao žuto sunce i nasmiješio se svom svojom veličanstvenošću. Dijalog prošlosti i sadašnjosti : ⚘️" ...Žao mi je vaše nesreće", i podigla svoju Liki u naručje, sažaljivo gledajući u lepuškastu ženicu u cvetnoj haljini. Klara je otvorila svoju duguljastu tašnu i izvadila oveće pravoguano ogledalo i pružila sagovornici. " Izvolite. Kada završite sa konzumiranjem, prosledite onim devojkama kod breze. Meni nije žao, a ni drago zbog vaših nesreća." ⚘️
