OMAŽ ŽENI
Kažu da jake žene ne plaču, one su isklesane od dijabaza, ali ne onog tamno zelenog, već zagasitog, crnog kao noć, da im je duša bunar bez vode. Kažu imaju oči boje karoita, da zrače mračne sile torija, da iza njih ostaje pustoš i jad. Kažu da su ratnice nesalomive, nedodirljive, bjesne i lude. Kažu da ni srce nemaju, u grudima im damara kamenje, tako Kažu.... A ja kažem da su to zablude, da one plaču u svojoj samoći, ne zato što im se duša stidi, dapače, one za sram ne znaju, jer su nevine i kada rađaju. I ne nisu dovoljne same sebi, mozda neshvaćene, možda izigrane, one su toliko čiste, tako da izgledaju kao priviđenje nevidljive običnom oku, one puštaju kristalne suze da se stapaju sa kišom, jer kiša zemlji život daje, uz njih poletiš visoko dosegneš olujne oblake, a zaboraviš da ne znaš da letiš. To su žene koje ako vole, za svoj život ne mare, one svoje najdublje tajne kroz vihor kosmosu predaju, od njihovog tihog smijeha, uši ti bride, ali ih sve razumiješ. To su žene, jedinstvene, nestvarne, napravljene od mjesečeva praha, uz njih makar i da umreš, znaš da život protraćio nisi.