BJESNILO-Borislav Pekic-Osvrt na djelo
Kako početi osvrt na ovo Pekićevo djelo za koje se slobodno može reći da je fantastično i da sa zebnjom u srcu mogu da kažem, naša sopstvena realnost. Realnost homo sapiens mutanta. Realnost igre sa prirodom u stalnom pokušaju stvaranja Ničeovog, natčovjeka. Djelo koje ledi krv u žilama, prožeto " naučnom fantastikom", jedna vrsta horor priče, a što je najtragičnije dok je čitate, ta poruka koja se svo vrijeme provlači kroz ovo djelo uopšte u vama ne izaziva čuđenje, jer ako se samo pogledamo u ogledalo vidimo praiskonsku istinu koju u svojim genima nosimo, stalnu težnju da dosegnemo još, da se usavršavamo, da budemo dobri na ovome ili onome polju, a na uštrb čega, prirode koja je izvor života, koja daje bez da je pitamo, koju iskorištavamo, a da od nje nismo odobrenje dobili. Posmatrajući svijet sa nebeskog svoda, kao šamar dobijamo odgovor na sva naša " kolosalna dostignuća", a to je da smo mi kao čovječanstvo, RAK RANA OVE PLANETE! Pekić tako otvoreno govori da smo se zaigrali, da igramo igre kojima dorasli nismo. Čovjek nije Bog, još manje pokušaj da se transformiše u natčovjeka, kroz istoriju se stalno vraća na neki početak, a on uporno pokušava da bude iznad prirodnih zakona, a ne shvata da priroda ima svoj poredak i da smo već isuviše od nje otkinuli. Mi smo goniči prirode, nauka je nešto što je sebe pretvorila u njenoga gospodara, pa besomučno proces evolucije stavlja u labaratorijske menzure, birete... procese evolutivne koji se u prirodi odvijaju suptilno eonima godina, nauka svodi na nešto prosto i naravno kao rezultat dobijamo genetsku nakazu. U Pekićevom slučaju, zlokobni RHABDOVIRUS. " Virus je najsavršenije stvorenje u kosmosu. Njegova biološka organizacija nije ništa drugo nego mašina za proizvodnju života u njegovom najčistijem smislu. Virus je vrhunac prirodne stvaralačke evolucije. Vrhunac vještačke je- inteligentan virus. Tvorevina koja ima formu čovjeka a prirodu virusa, vitalnost virusa i inteligenciju čovjeka. Simbioza virusa lišenog besciljnosti i čovjeka oslobođenog ograničenja vladala bi prirodom, kojoj oboje služe samo kao đubrivo." Profesor Dr Frederick Lieberman Zašto sam napisala baš ovaj citat, jer je on djelo samoga ludila koje opsjeda čovjeka kroz tu manijakalnu potrebu za vlašću nad prirodom. Pekić kroz lik profesora Liebermana, koji je na čelu tima koji čine ostala četiri glavna lika ovoga romana, ukazuje nam na vrtoglavi pad naše vrste, jer nismo u stanju kada vidimo čisto zlo servirano pred naše oči, da kažemo da ne želimo da budemo učesnici tog zla. Pored Liebermana, imamo još četiri osobe koje pisac dajući im imena jevanđelista, povezuje na neki način sa samim biblijskim jevanđelistima, pa čak i u romanu on Liebermanov tim naziva jevanđelisti. Imamo Luka koji je jedan od najpozituvnijih likova, koji poput Sv. Luke nesebično sebe daje da bi pomogao drugima, on ne smatra da se žrtvuje dok pomaže drugima, za njega je to srž etičkog, moralnog kodeksa. Lik John upućuje na Sv. Jovana i na njegovo Otkrovenje, jer John u sebi svo vrijeme nosi jedan vid apokalipse, kao da je predodređen da pred čitaoca iznosi samo loše vjesti. Koro ( Mark) asocira na Sv. Marka i ona je u biti pozitivan lik, ali nikada nije posumnjala u samog " Boga" - Liebermana i na kraju strada od ruke nevjernika. Za Matthew nisam uspjela da shvatim kakvu je uporedbu Pekic želio da napravi. A sam Lieberman on je oličenje samoga Satane. Radnja romana se dešava na Londonskom aerodromu Heathrow, mjesto kao i svako drugo, možda, a možda i nije. Mislim da Pekić nije slučajno odabrao aerodrom, jer sam virus nije srž ovoga romana, karantin je ono na šta pisac isto želi da ukaže, obrazac ponašanja civilizacije u nametnutim uslovima. Bjesnilo izazvano virusom, ali i bjesnilo izazvano samim životom. Civilizacija koja u svom napretku jede sebe samu. Pa onda postavljamo sebi bezbroj pitanja, kakvi smo to postali, da li što više "napredujemo" taj nas napredak košta, postajemo egoistični, nemoralni, samoljublje nam je i ime i naličje. Kad ljudi na aerodromu shvate da su upali u zamku iz koje nema izlaza, tu više ne postoje ljudi, sve više se osjeća razdor, pa i oni koji nisu zaraženi, postaju u nekim momentima bjesniji od bolesnih. Strah iz nas izvlači animalne nagone, da idemo do toga da čak i glumimo bolest, poistovjecujemo se sa hordom ljudi- pasa, jer oni ako i vi lajete i režite, ne mogu da prepoznaju da niste dio njih. Pa se ja pitam dok sam čitala ovo djelo, gdje smo mi u svemu tome, jer Pekić o virusu bjesnila i to ne običnog, već o mutiranom obliku za koji još ne postoji vakcina, ne piše samo kao o bolesti koja jedan aerodrom pretvara u grobnicu, već od indiskretno ukazuje na bolest same duše, na onog crva koji polako ide kroz naš krvotok i osvaja ga dio po dio, a da mi često nismo ni svjesni da smo ga dobrovoljno pustili i da taj "nezvani gost" polako ali sigurno počinje nama da upravlja i pretvara nas u robove sistema u kome živimo. Sloboda tu odlazi na margine, postaje imaginarna, kome je važna sloboda ako je cilj neki " viši", pa smo spremni da potpišemo i sam pakt sa Đavolom, samo da bi ostali na " pravoj" strani. Znamo i sami da je taj isti Pekić emigrirao u London tamo u prošlom vjeku, protjeran od strane jugoslovneskih vlasti, jer kome treba neko ko ima šta da kaže i ko se ne plaši da kaže. Nepoželjan element. Hiljadu pitanja me našlo dal' spremnu ili ne spremnu potuno je nebitno, jer nažalost sve manje odgovora imam, a ako ih i imam nema ko da ih čuje. Gdje smo to dušu izgubili, gdje smo to zalutali tražeći samo da možemo slobodno da mislimo, da vjerujemo u Boga, ljude, prirodu... Još jedan od fascinantnih likova je starac Gabrijel, kojeg pisac Leverkrin smatra Božjim Anđelom koji je došao tu iz nekog svog sna da napravi čudo. Da li postoji taj naš anđeo čuvara, ja smatram da, da, ali koliko smo pali na ispitima pa je i njemu dosadilo da nas čuva, jer izgleda da nas treba čuvati ajde od zla u svijetu, ali najviše od samih sebe. Dakle uništavamo prirodu bez koje ne bi života bilo, glumimo male Bogove, a to definitivno nismo, vrijeđamo istoriju, prekrajamo je kako kome odgovara, ćutimo kada čereče ljude koji samo žele da iskažu svoje mišljenje! I onda se iznenadimo kada priroda odgovori jer i ona ima svoje granice, kada nam se dese tragične stvari ne želimo da kao ljudi stanemo i priznamo da svi snosimo dio odgovornosti, ne masi je lakše da nađe žrtvu koja će da odgovara za sve, a mi kao Dr.Lieberman dobro ćemo da operemo ruke. Kako je Dostojevski rekao" Svi smo krivi za sve!" Ali mi nismo dorasli tom zadatku, jer smo negdje usput u težnji za materijalnim stvarima, za hedonističkim pogledima na svijet, dušu izgubili. A bez Boga i bez duše mi smo prazne ljušture, osuđne na propast. Neću vam prepričavati radnju, jer ne želim da vam otkrijem sve detalje, ni kraj vam neću reći, sami ga otkrijete. A moje preporuke su da svako uzme u ruke ovu knjigu i da nakon čitanja, dobro sebe pogleda u ogledalu. "Demokratija statistički izjednačuje glupost s razumom, a idiotima, samo ako ih je dovoljno dopušta da upravljaju svijetom." "Ljudi su bolesno nepovjerljivi. Kao da su u stalnom međusobnom ratu, da jedni od drugih ne očekuju nikakvo dobro. Ljudi su uopšte vrlo čudni. Kao da on i oni nisu iz istih svjetova. Čak i oni koji su prema njemu bili ljubazni, pa mu se ponekad činilo da ga shvataju, ni oni nisu odobravali njegov način mišljenja. To se ne radi, govorili su. Ali kad ih je pitao zašto, zašto se nešto ne radi, nisu umjeli da odgovore. Zašto su ljudi takvi?" "Svijet je i pred smrću čuvao svoje najomiljenije zablude.Mengele je u nauci bio ono što je taj majmun Hitler bio u istoriji. Prokleti diletant! Poput slijepe živine, oni su čeprkali po periferiji velike istine vijeka da je sve u genima i da bez gospodarstva nad genima nema gospodarstva nad svijetom. Mengele je ljude potapao u led da im uveća izdržljivost na hladnoću. Hitler ih je potapao u iluziju o superiornosti germanske rase, koja je u međuvremenu, zajedno s ostalim rasama, bila jedva i od orangutana naprednija. U jednom genetički usavršenom svijetu takvi bi se primjerci jednostavno likvidirali." "Strah je bolest od koje potiču sve druge. Ravnodušnost i sumnja. Strah je kuga ovog svijeta. Svi se boje svakog. Svi se plaše svačeg. A najviše straha. Da ih ne bude strah." "Raspadala se poslednja preživjela zajednica starog, zdravog društva. Nema više porodice, onih koji se vole, jedni za druge brinu, prijateljskih enklava, nerazdvojivih parova. Nestalo je nacionalne i rasne solidarnosti, ukoliko se ona tu i tamo još održavala. Svako je ovdje sada sam. Svako bježi za sebe. Svako protiv svakog bježi." "Došavši na svijet, čovjek nije bio svjestan šta ga čeka. Mirijade su morale proći da to shvati. Dobar dio svoje istorije - i biološke i intelektualne - proveo je u bunilu, lud od užasa u koji ga je bacilo saznanje da je bespomoćan pred prirodom i vlastitom sudbinom. Najzad je, takođe kroz vjekove, počeo da se privikava, a potom i prilagođava. Najzad je i stvari oko sebe stao prilagođavati. Ali od saživljavanja i sad je daleko." "Šta je, sigurnost?", mislio je. Pobjeda jedne vjerovatnoće nad drugom. Ništa više. Često privremena, Pirova pobjeda."
