Kratke crtice iz života Knuta Hamsuna i osvrt na djelo "Glad"
Osvrt na roman "Glad" - Knut Hamsun Preveli Momčilo Mihajlović Flavio Rigonat Da probam ukratko da opišem život Knuta Hamsuna, ako je to moguće opisati ukratko. Knut je rođen 1859 godine u Lomi i bio je četvrti sin, jedan od sedmoro djece. Njegov otac je imao farmu koja je u biti bila jako siromašna. U svojoj trećoj godini sele se u Nordland, gdje se nastavlja njihov mučan život, tako da Knut odlazi povremeno da radi u Pošti kod svog ujaka. Sa dvanaest godina svoj život potuno predaje u ruke ujaku, koji je bio veoma strog, tako da on u kasnijem životu svoga ujaka naziva zlim demonom svoje mladosti. Sa navršenih petnaest godina Knut bježi kući u Nordland. Koliko god bilo bolno njegovo odrastanje, jer djetinjstvo je dio života kojem se stalno vraćamo, a njegovo je bilo bolno, jer nemaština, posebno u djecijem srcu mora da ostavi traga, na njegovo književni razvoj veliki uticaj ima upravo to djetinstvo, lutanje po šumama sjeverne Norveške, miris mora, sve to utiče na njegovo stvaralaštvo i tjera ga da nikada ne odustane od svojih snova. Njegov daljni život se pretvara u niz borbi za koricu hljeba, radi kao zemljoradnik, učitelj, obućar, novinar, cak i šerifov pomoćnik...lutanje od grada do grada, u stalnom nepredavanju i želji da uradi nešto u svom životu, a taj život je bio vezan sa pisanjem. Sa 23 godine odlazi u Ameriku, gdje se koncentriše na pisanje, ali zbog bolesti jako brzo se vraća u Norvešku. Naredne godine provodi uglavnom po Norveškoj, par puta obitavao je i u Krististianiji gdje ga je glad ne malo puta dovodila do granica ludila, to imamo tako podrobno opisano u njegovom kolosalnom djelu Glad. Da ne duljim sada o njegovom lutanju iz Amerike u Evropu, životu koji je bio na samoj ivici egzistencije. Roman "Glad" nastaje upravo u jednom takvom momentu, u maloj sobi u Kopenhagenu, gdje Hamsun doveden u stanje moglo bi se reći baš neimenovanog junaka ovog djela, na ivici krajnjeg siromaštva, piše roman koji zaslužuje da ga digne na pijadestal moderne književnosti. Nakon toga završava djelo Pan, koje je objavljeno 1984. godine. Svojoj prvoj ženi Bergljot Beh, svojoj velikoj ljubavi posvećuje roman "Vikotrija", ze mene jedan od poetski ljepših romana koje pročitah. Sa njom je i dobio kći, kojoj je dao ime Viktorija. Međutim taj brak je bio nažalost osuđen na propast. Hamsunova nacionalnost počinje da se očitava već kod raspada unije Norveške i Švedske, i tu objavljuje pjesme u političkim novinama. 1907 godine upoznaje glumicu Meri Anderson sa kojom stupa u brak, ali zbog svoje slijepe ljubomore utiče na to da ona napusti glumačku karijeru i postane domaćica na selu. Pored glumačke karijere Meri piše i dječje knjige, poeziju, a između ostalog i svoju biografiju o životu sa Knutom. E, sada počinje ona Knutova strana, koja je u mnogima, pa i u meni samoj izazivala gnušanje, njegovo idealizivanje Hitlera i čitave te ideologije. Da bi se uopšte približilo shvatanju toka kojim je išao njegovo put ka nacizmu, njegov život moramo pokušati sagledati iz više uglova. Još tokom Prvog svjetskog rata on uživa u propadanju britanskog imperijalizma, jer se gnuša politike koja ponižava manje nacije. Uz to je bio patrijarhalan, ali očigledno da je to bila ona totalna krajnost i spas je vidio u Hitleru jer je smatrao da je on jedina osoba koja može svijet da spasi od vrijednosti koje je smatrao da guše napredak. Da li je Knut bio naivni idealista, vjerujem da jeste, svi mi pomalo u sebi imamo tu klicu naivnosti, koja može da nas dovede u stanje neznanja, krenuvši u nešto čistog srca, na koncu se nađemo potuno prevareni i prema sebi i drugima. Njegova supruga Meri je dijelila njegovo stavove, i može se reći da je ona čak i imala jak uticaj na njega. Bila je članica nacističke partije i često je Hamsunovu poeziju recitovala na raznim skupovima. Poslije rata osuđena je na tri godine teškog rada. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hamsun je čak posjetio Gebelsa i poklonio mu svoju medalju Nobelove nagrade. Jednom prilikom upoznao je i Hitlera, ali firer nije imao strpljenja za vec poprilično gluvog pisca. Oko same pozadine mnogobrojnih njegovih izjava u vezi sa nacizmom, gledišta su se često suprodstvljala, jer su se mnogi pitali koliko je on uopšte bio upućen u istinu i činjenice, jer je informacije jako često primao od Meri. A već u tom periodu imao je nekoliko moždanih krvarenja i kako rekoh već je bio poprilično gluv. U junu1945 godine Hamsuna policija odvodi u bolnicu, nakon nedelju dana on daje svoje prvo obavještenje povodom svojih izjava tokom rata. Nakon nekog vremena prebacuju ga u psihijatrisku ustanovu, gdje su ustanovili da je njegova duša načeta i veoma labilna. Sa suprugom se razilazi, ali se ponovo mire. U noći 19. februara 1952 godine, nakon 48 sati kome, napustio je ovaj svijet. Citat o vremenu provedenom u psihijatriskoj ustanovi : "Još i dan-danas nosim u sebi mučna sjećanja na ono što je boravak u toj klinici uništio u meni. Ne može se to izmjeriti, ne postoji za to mjere. Bilo je to lagano, lagano, lagano čupanje samoga korjena. Gde je krivnja tome? Nigdje posebno, nigdje naročito, već u sistemu. Vladavini nad živim životom, pravilima bez intuicije i srca, u psihologiji tačaka i rubrika, u cjeloj jednoj nauci koja prkosi znanju. Drugi možda mogu podnjeti to mrcvarenje, no to se mene nimalo ne tiče, ja ga podnjeti ne mogu… A sada da pređem na ovaj veličanstveni roman. "Glad", možemo slobodno reći autobiografski roman Knuta Hamsuna. Život pun uspona, padova, borbe iskonske za opstanak, borbe koja nikoga ne može da ostavi hladonkrvnim, Hamsun je u ovome romanu izlio svoju dušu pred čitaoca, bez imalo uljepšavanja, surovu i veličanstvenu u isti mah. Surovu, jer je pokazao svu bjedu ljudi dovedenih na same margine života, dramu koja se odvija tu pred našim očima, ljudsku patnju koja reže poput britve, dovođenja čovjeka na samu ivicu egzistencije, a sa druge strane veličanstvenu u svom dostojanstvu, onu nepokolebljivu snagu koja kola žilama čovjeka koji svoju bijedu čuva samo za sebe, bježeći od bilo čije pomoći, jer primanje pomoći u biti znači njegov poraz. Glavni narator ove knjige čak nema ni ime, jer šta ime znači, da li bi ono promjenilo nešto u njegovom životu, on sebe etiketira kao još jedan broj u nizu nepravdi koje čine ovaj svijet još od pamtivjeka. U taj svijet ubacuje dozu ironije koja volšebno jednu napaćenu dušu diže u neslućene visine. Radnja romana odvija se u današnjem Oslu, tadašnjoj Krististianiji, junak priče je pisac, poeta koji stvara svoja djela, članke za novine dok živi u najvećoj bjedi, dovodeći sebe do toga da umjesto hljeba jede iverje, sve u nadi da dočeka živ još jedno jutro, koje donosi novu nadu pa makar ona bila malena kao mrvica hljeba. U toj bjedi on se ne predaje, za ljude oko sebe on je vrstan glumac, neko ko glumi ludu, pijanicu, njegovo lice se pretvara u masku uglađenog građanina, dok se u svojoj usamljenosti raspada psihički i fizički. Da li on nije u stanju da nađe bilo kakav posao koji nije vezan za papir i olovku ili to ne želi mislim da ni sam nije u stanju da razluči. U jednom momentu on pokušava da se zaposli kao knjigovođa, ali ga njegova glava puna blesavih snova sprečava u tome. Samo zato što je na poleđini pisma promašio godinu, koju je iz ko zna kojih razloga premetao u svojoj glavi igrajući se sa tom godinom kao da će ona da promjeni cio svijet, kao da u njenim brojevima leži rješenje svih njegovih problema, ta godina biće presudna da ga poslodavac odbije na kulturan način, jer on svojim ponašanjem nedozvoljava da se vidi dubina njegove propasti, a Hasmun nam kroz taj njegov karakter pokazuje kolika je jačina ljudske časti, čak i kada se nalazi nad samom provalijom. Junak osjeća svu ledenu ravnodušnost svijeta u kome živi, a tu ravnodušnost možemo da opipamo i u ovom današnjem svijetu, svedenu na one nagonske potrebe jedinke koja se samoživo bori za svoje mjesto pod kapom nebeskom. U toj svojoj samoživosti zatvara oči za boli ljudi koji jednino što žele je da dočekaju novi dan, dok ih okružuje prezir okoline samo zbog toga što se njihova " greška" ogleda u krajnjem siromaštvu. Cio roman je obojen dubokom tugom i patnjom, postoje mjesta koja sam jedva pročitala, a ostala su urezana u mojoj svijesti, bez obzira što od iskona postoje zemlje trećeg svijeta gdje djeca ne znaju šta je to riječ, bezbrižnost. Ima jedan dio u knjizi kada odlazi u mesaru i naravno traži kost za svog psa koju dobija, izlazi na ulicu, u tom momentu njegov život je obojen najljepšim bojama, u svemu vidi pjesmu, pobjedu, odlazi u neki tamni hodnik i halapljivo jede živo meso sa koske. Naravno, njegov želudac je njegov neprijatelj, poraz koji osjeti nakon te izdaje sopstvenog tijela, dovodi ga do još jednog kruga ludila, koje se stalno, stalno obnavlja. Dugmad koju skida sa starog prsluka i nosi u džepu danima, za njega predstavljaju kartu za spas, stara bezlična dugmad, u njemu bude nadu da će da pobijedi bezdan koji ga sve više vuče na dno. Još jedno razočarenje u nizu, dugmad koja su bezvrjedna kao život koji diše iz dana u dan. Neću dalje da vam prepričavam roman, ali smatram da svako treba da ga uzme u ruke i uroni u tu bijedu, ako ništa da bi smo postali svjesni koliko smo srećni. "Bilo je to u ono vrijeme kada sam kao skitnica živjeo i gladovao u Kristijaniji, tom jedinstvenom gradu koji nikog ne pušta od sebe a da mu ne udari svoj žig..." "Tek što sam otvorio oči, odmah sam po staroj navici, počeo da mislim čeka li me ista čemu bih mogao da se radujem. U poslednje vrijeme živjeo sam vrlo skučeno, sve što posjedujem, jednu stvar za drugom, odnio sam " ujki". Živci su mi popustili, i postao sam razdražljiv. Nekoliko puta mi se desilo da po cio dan ostanem u krevetu zbog vrtogavice. S vremena na vrijeme, kad mi se sreća osmjehne, uspjevao sam da dobijem pet kruna za članak u novinama." "Nekoliko puta je ponovio moje ime i nasmijao se . - Sada će te vidjeti nešto, kaže i vadi iz džepa na prsluku moju prijavu. - Izvolite gospodine, pogledadajte kako baratate sa brojevima. Vi ste na vaše pismo napisali hiljadu osamsto četrdeset osmu godinu. I smije se na sav glas. - To je greška, naravno,zbunjeno govorim. Nepromišljenost, rasejanost, priznajem. - Meni je, vidite, potreban čovjek koji se uopšte ne vara u ciframa, kaže on. Vi imate tako čitak rukopis, i uopšte, vaše pismo mi se sviđa, ali..." "Zašto sam napisao 1848. godinu? Kakve je veze imala sa mnom ta prokleta godina? Sad sam bio tako gladan da su mi se crijeva uvijala kao crvi, a nije bilo ni najmanje nade da ću do uveče nešto da pojedem." "Bon! I meni jedan bon za hranu! Ja ništa nisam okusio tri dana i tri noći! Bar komad hljeba! Ali bon mi niko nije ponudio, a ja nisam imao hrabrosti da ga zatražim. To bi samo izazvalo podozrenje. I tako sam, ponosno izdignute glave i s držanjem milionera, izašao iz opštinske kuće." "Bio sam užasno gladan, pa sam sa ulice podigao jedan iver i počeo da ga žvaće. To je pomoglo. Kako se ranije nisam toga sjetio?" "A dugmad? Sa dugmadima ipak još nisam probao! Zastao sam i nasmješio se. Možda ipak nađem izlaz! Nisam sasvim proklet. Za njih cu dobiti deset era, sutra ću negdje drugdje dobiti joj deset, a u četvrtak dobijam honorar za članak. Kako sam samo mogao da zaboravim na dugamad? Izvadio sam iz iz džepa i razgledao ih, koračajući dalje. Od radosti mi se zacrnilo pred očima, nisam više vidjeo ni ulicu kojom sam hodao. Dobro sam poznavao tu veliku zalagaonicu, moje utočište u tamnim večerima, i mog prijatelja krvopiju. Sve, sve što sam imao, jedna stvar za drugom, iščezlo je ovdje .... Imam nešto i htio sam da ga pitam da li bi to uzeo...nešto što mi kod kuće samo smeta ...vjerujte mi ..samo mi smeta...nekoliko dugmadi..." "Otkinuo sam jedan džep žaketa i počeo da ga žvaćem." "Jedan siromašan inteligentan čovjek finiji je posmatrač nego bogat inteligentan čovjek. Siromah pazi na svaki svoj korak, podozrivo osluškuje svaku riječ koju čuje od ljudi koje sreće. Svaki njegov korak zadaje, kako njegovim mislima, tako i njegovim osjećanjima, neki zadatak, neki posao. On je pronicljiv i osjetljiv, on je iskusan čovjek sa zapaljenim ranam na duši..." "Kad sam ostao sam, skočio sam i u očajanju počeo da čupam kosu. Ne, ipak nema spasa za mene, nikakvog spasa! Moj mozak je bankrotirao!"
