Osvrt na djelo "Sto godina samoće"- Markes
Markes - Sto godina samoće Zašto je ova knjiga tako fascinantna i očaravajuća, a poprilično i konfuzna, da nam se ponekada čini da smo se zapetljali i da nikada nećemo izaći iz tog ludog lavirinta? Markes nam opisuje živote sedam generacija porodice Buendi, njihove sudbine, živote, poprilično komplikovane, možemo reći pokatkad I lucidne, ali nimalo dosadne, u biti knjiga vrijedna čitanja i mučenja, bez obzira na veliki broj likova koje nam je pisac stavio na ove listove papira. Samo naslov knjige nas asocira na samoću. Samoću u gomili. Samoću u samome sebi. Možemo da živimo u milionskom gradu, okruženi masom ljudi i po nekom standardnu to bi trebalo da znači da smo dio te zajednice u kojem predstvaljamo jednu malu jedinku. Ali postoji taj naš unutrašnji svijet, koji gradimo cio život, I naravno od nas zavisi koliko ljudi u njega puštamo, dal puštamo ikoga do kraja. To donekle može biti mjerilo naše usamljenosti, ta barijera koja sprečava narušavanje naše suštine. Jer nismo mi svi napravljeni po istom šablonu, neko je manje ranjiv, nesiguran, neko vise, zato I postoje brane kojima ne dozvoljavamo upliv drugih ljudi u nas um, jer ne mogu svi ljudi da odjednom postanu otvoreni i društveni, neki su mirni u svojoj samoći. Ono što treba da nam bude jedna od poruka romana je sam kraj, nestanak Makonda, njegovo brisanje sa lica zemlje, kao da nikada nije ni postojao. Pa, se zapitamo, ko piše istoriju, sta je istorija. Masakr koji Markes opisuje u romanu, koji je naravno izbrisan, kao u Orvelovoj mašini za brisanje podataka, očevidac koji je jedini preživio, postaje neko ko ne znači ništa. Znamo i sami da se maskr zaista desio u Kolumbiji 1928 god. i mnogi smatraju da ga je on inspirisao da napiše ovo djelo, ne bi li na taj način podigao glas protiv vlasti za koje je smatrao da krše osnovna ljudska prava u Južnoj Americi. Kroz ovaj roman trebamo svi pomalo da postanemo svjesni koliko je bitno da imamo svoj identitet, da poznajemo svoje korijene, jer to naše korijenje jeste naša istorija. Bez nje smo prazne ljušture, nikako ne možemo biti kompletne osobe, osoba koja nema svoj identitet u svojoj nutrini osuđena je na patnju, jer taj mozaik čini od nas kompletne ličnosti, bez toga polako ali sigurno nestajemo, kao što je nestao i Makondo. Cio roman prožet je samoćom, ako krenemo od Arkadija i Ursule, koji su napustili svoj zavičaj, odvojili se od svoje krvi, za Ursulu tu već kreće njen privatni pakao, stalna potraga za tim "nečim" što je iščupano iz njenog srca. I to nije samo slučaj sa njom, svi Buendijevi u sebi nose pečat samoće, žive i umiru sami. Ne znam ni sama koji od likova me vise fascinirao, Amaranta koja se potpuno predala, postala je jedno sa svojom samoćom, pokrov za sebe samu koji veze danju, a para noću, ne čini da bi ubila tu camotinju koja je steže, već joj ona podilazi, cak se može reći da sebe samu tka u taj vez. Pukovnik Aurelijanijo Buendije, koji je zaplakao još u majčinoj utrobi i rodio se otvorenih očiju, potpuno je nesposoban za ljubav. Moć koju ima progutala ga je i ne vidi da će zbog nje ostati sam sa svojim pobrkanim mislima. U biti svi likovi imaju u sebi gorak ukus pelina, samoća je njihovo drugo ja. Moram da pomenem i Melkijadesa, koji je umro, pa se vratio, više da lebdi između ova dva svijeta, kao spona između živih i mrtvih. Kao pokazatelj da je samoća jednaka smrti. Naravno kao i u svakodnevnom životu kako vrijeme prolazi Makondo se širio i umjesto da to unese živost u porodicu Buendija, Ono stvara upravo suprotno. Oni se još više udaljavaju jedno od drugih, izmišljaju poslove, sve sa ciljem da bi se mimoilazili. U stvari taj očaj zakopavaju duboko u sebe, bježeći od priznanja da nose teret na duši, lakše im je da natovare na svoja pleća nepotreban teret, već da se suoče sa njim. Markes ustvari tako dobro opisuje kroz ove redove sve nas, bjezanje od samih sebe, laganje, jer laž manje boli od istine, lakše je kada covjek sebe ubjedi kako uživa u samotnjastvu, već da analizira sta ga u biti muči, da se otvori za druge, potiskivanje nikome nije donijelo olakšanje. Naravno uvijek postoje ljudi koji zaista vole svoj imaginarni svijet, ali su takvi malobrojni. Ono što je zanimljivo Buendiji žive iluzoran život, za njih stvarnost ne postoji, sve je igra utopije, fikcije... I svi ti natprirodni događaji kroz koje prolazi junaci ovoga romana, prepliću se sa realnom stvarnošću i dešavanjima u Komumbiji. Dobara dio knjige izgleda kao da se sve odvija u nekom magičnom, začaranom krugu, kao da se svi likovi rađaju i umiru, a u biti kao da samo mjenjaju svoje obličje. Kao da se na neki volšeban način vraćaju iz onoga svijeta u ovaj svijet. I sve to tako ide do momenta kada u selo dođe američka kompanija za preradu voća koja na plantaži otvara fabriku, koja kao epilog ima masakr nad hiljadama nedužnih radnika, što automatski pravi paralelu sa stvarnim događajima iz 1928 godine. Markesova slika u ogledalu. Ono što mi je bilo najljepse u ovom romanu su magični momenti koji se tako prirodno uklapaju, recimo sentimentalni mehaničar koji dolazi u selo i kojeg stalno prate žuti leptri, onda moment kada zlatne ribice plivaju kroz kuće, tako je sve nadrealno, a imate neki osjećaj da je sve moguće. Moram naravno da pomenem I kišu koja je padala četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana, kiša kao Božja kazna... Postavlja se pitanje dokle možemo i koliko? U jednom intervjuu koji je Markes dao prije mnogo godina kada su ga pitali da li vjeruje u Boga izjavio je ovo : „Ne verujem u boga, ali ga se bojim… Budite mirni. Bog vas čeka pred vratima“ Pitam se često da li smo mi svi pomalo nalik Makondu, da li je Makondo nestao bas zbog svih grijeha koji su počinjeni, posebno zbog grijeha velikih u ovom slučaju misim na kompaniju banana. Da li i nasa sutnja i pokornost, inferiornost koju pokazujemo da bi smo spasili sebe same, na uštrb drugoga, da li je I to grijeh i koliko još možemo da krsimo onih deset Božjih zapovjesti, da bi Bog, rekao, sada je dosta. I da zaokružim ovaj osvrt još jednom cu se vratiti na to kako nam Markes kroz cjelo djelo ukazuje da se život svodi na jedan ciklični krug, pa tako recimo prva žena u porodici Bunedija nosi ime Ursula, krug se završava sa posljednjom Ursulom, Ursulom Amarantom. "Pitao je koji je to grad, a oni su mu odgovorili imenom koje nikada nije čuo, koje nije imalo značenje, ali koje je imalo natprirodnu rezonanciju u snu: Makondo." "Svijet je bio tako nov da su mnogim stvarima nedostajala imena, a da biste ih spomenuli, morali ste upirati prstom u njih." "Samoća je odabrala njegova sjećanja i spaljivala otupljujuće hrpe nostalgičnog smeća koje je život nakupljao u njegovom srcu, a ostale je pročistila, povećala i ovjekovječila, najgorče." "Prije nego sto je došao do posljednjeg stiha shvatio je da nikada više neće izaći iz te sobe, pošto je bilo predviđeno da grad ogledala bude vjetrom sravnjen i izbrisan iz pamćenja ljudi u trenutku kada Aurelijanio Babilonio završi dešifrovanje pergamenta, i da sve sto je u njima bilo napisano bude neponovljivo oduvjek i zauvjek, pošto pleme osuđeno na sto godina samoće nije imalo druge mogućnosti na zemlji." "Fernanda se pitala hoće li i on upasti u rđavu navuku da bi se sve ponovo rušilo kao pukovnik Aurelijano Buendija sa zlatnim ribicama, Amaranta sa dugmadima i odećom, Hose Arkadio Srgundo sa pergamentima i Ursula sa uspomenama." I za kraj riječi Markesove koje za mene mogu baš da se odnose na ovu knjigu: "Svjet mora da je potpuno poremećen“, rekao bi Markes, „kada se ljudi voze prvom klasom, a književnost ih prati kao teret. Ono što me je naučio roman Sto godina samoće je da ne smijem da zaboravim da treba da čitam samo one knjige koje me tjeraju da ih čitam iznova“.
